| < | srpanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Možda je bolje ne stavljati opisom misli u kalup...
Izdvojene
Oplakane
Vjetar zna
Oči u oči
Kraj
Naranča, ponekad breskva
Tebi
Dvoje
Zaokupljena
Dio vječnosti
Dno
Zanesenjaci
Kolebanja
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
...čitam, volim, ponekad me i oduševe...
dijamantic
bambi
ljubavna
umjetnik
alkemija
muuki
puniša
jednaki smo
nik
quill
cvjetovi zla
marlene
satie
isadora
inventura mozga
kristijan pol andersen
mail....
Hvala...
...mom dragom Nikoli na prekrasnom novom dizajnu...
Riječi...
Yeah, like I was saying, after I jumped, it accured to me: life is perfect, life is the best! It's full of magic and beauty and surprises. You just don't see all that clearly when you're still there.
All I ever wanted was to reach Eloise. Just to reach her.
I did. And I ended up turning the world upside down on the way. Even if just for a moment. Wow!
"The Million Dollar Hotel"
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koji plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg ja zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Vesna Parun
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Prijateljstvo
- Je li teško ili lako steći prijatelje?
- Teško, jer nekad mahneš nekom i on te možda ne vidi pa ga je teško dobiti za prijatelja.
- A što ako te vidi?
- Tada je lako.
...razgovor s jednim čeverogodišnjim djetetom...
Vrtlog tišine © 2006
|
|
|
|
|
Naše veze, naši putovi zapleli su se u vilici kojom hranio si me strašću...žudnjom. Svi bliski pjesnici, svi daleki pisci nisu dali naslutiti siluete toga čvora. Moram li otkrivati tajne naših podzemnih voda dok kročim ulicama sama; uzdignute glave?  |
|
Prostranstvima lete tihi osjećaji vječnosti dok spavamo na laticama spokoja i sanjamo o daljinama, o moru, o sreći. Sanjati o sreći, a živjeti sreću. Misliti na zvijezde dok miluješ jednu. Sanjati o letu, a letjeti. Slijepo. Na kraju ostane samo tvoj miris na mome jastuku. Deja vu. |
|
Gaudium |
 Pupoljak smijeha proletjela je nada plaha poput ptice kroz košaru s anđelima zaustavila se tiho na rumenoj ruži što oplakivala je ljubav trepnula je u trenu blistava i sama pogledavši more olakšanja otkotrljala se tada preko zelenih gora u dubinu ostavljenih duša odskočila je opet čarobna i nijema i uputila se ka suncu lahor je promatrao njenu Vrckavost tajnovito se smiješeći... |
|
|
|
ugodan dodatak: How to save a life  Quadrivium ako te nađem ovdje na razmeđi putova ako te čujem ako te pustim da govoriš... hoćeš li mi reći da te zaboravim? da samo šutim i uživam u ovoj neobičnoj muzici koju skladaju naši iznenađeni uzdasi? da pričam samo kako bih razbila tišinu koju tvore naša zatvorena srca? hoćeš li mi reći da zaboravim prošlost? hoćeš li me pitati gdje sam pogriješila? hoćeš li mi reći da sam predobra a ti predalek? da ne paziš ni na koga? da ne biraš riječi? dragi... ljubavi... nije bitno koliko si mi tuge pružio. jer stojim u centru razlivenih strasti i biram put s tobom il' bez tebe. i ne znam ima li sretan kraj. i ne znam gdje se krije mrak. ako te čujem ako te pustim da govoriš... hoćeš li mi reći... hoćeš li mi reći?! da ćeš me povrijediti kao što si me već odavno povrijedio? hoćeš li mi reći da to ne zaslužujem? da sam bolja i od najbolje vatre? hoćeš li lagati da sam vrijedna divljenja? hoćeš li? gdje sam pogriješila? kada sam krivo skrenula? hoću li znati kako spasiti svoj život? ako te čujem ako te pustim da govoriš... hoćeš li mi reći... ...da se budiš samo kako bi me slušao dok dišem i milovao moju usnulu kosu? |
|
...dok uživam u blagdanskom raspoloženju (da da, kotač se još uvijek okreće)... ...uz zvukove Sinatre i salse (koliko god se taj spoj činio čudnim)... ...uz kićenje božićne jelke i zlaćane kuglice... ...uz sav taj sjaj (no ne i kič)... ...uz pokoji osmjeh (i pregršt osmjeha kasnije)... ...želim svima vama sretan Božić i divne blagdane...  |
opet to doba godine. jednom davno baka je rekla nešto što me prestravilo. (oči su bile dvije velike kugle a ja sam se pretvorila u klupko jeke...) «sve se okreće» rekla je. nisam joj htjela vjerovati, ali ta me rečenica pratila dugo. ...prati te tiho kao zla uhoda, no nestane u plamenu kad se pomiriš s njom... tako je, sve se okreće, vrti, slijedi neka nepisana pravila prošlosti. sada to priznajem. na žalost. tako se i ovo doba godine ponovno pojavilo u svoj svojoj magli i svojim mutnim nepredvidivim osjećajima. božićno doba. razdoblje kad bi svi ljudi trebali biti sretni, uživati u zajedništvu, osmjesima, poklonima i okusiti pravu radost života. već neko vrijeme naslućujem njegov dolazak. priče ljudi, nasilno planiranje, miris užurbanosti, zvuk violine u pozadini... no sve su to bili samo trivijalni znaci. pravi božićni duh kročio je u naše živote jučer. ili možda u samo moj mali život. jučer! osjetila sam ga... gole grane drveća, magla u očima i među prstima, smiješni svijetleći lampioni po gradu, plišani sobovi koji sviraju saksofon, ozebli obrazi i onaj tako poznati miris...snijega. varljivo li je i nakaradno ovo doba godine... doba kada sve u meni puca, kada se sve mijenja, kada težnje za samoćom postaju neizdržive i težnje za promjenom neizvedive, kada svi nešto traže a ja samo želim usporiti. hladno je i ja sam hladna i usamljena. naučena tako. ostajem pri svome. žmirim i čekam da prođe. jednom, samo jednom, napravit ću ovo kako treba, po svojoj želji i dječjim maštanjima. no to neće biti sada. ove godine ću kao i uvijek promrmljati «sretan božić» sebi u bradu. (jedino što me veseli su plišani iskeljusani sobovi pod imenom đuro) |
|
Uzalud |
|
Na stijeni ponosna, visoka, obezglavljena ljepoto! prozirna je, draga, gluma tvoja! pramenovi tvojih nada beživotno vise, dok želje ti polako u zaborav tonu... u očima ti zarobljen beskraj, dok se u grudima tvojim koprcaju valovi posljednjih izloženih tajni... slamaju te tiho, usamljena dušo na stijeni okićenoj morskom pjenom... nadmoćno se valovi uzdižu, vjetar svira kroz pukotine, oblaci se nadvijaju nad poznate ritmove, nad tebe i tvoj mali svijet. sve što trebaš učiniti je poraz priznati! no ti stojiš... kao stijena na stijeni, suze klize ti niz kameno lice... no stojiš! ponosna, visoka i divna!  |
|
Odlučih napisati pjesmu da se oslobodim nekih tereta. I tako se već neko vrijeme gledamo prazan papir i ja... Razmišljam o promjenama stila i o razlozima koji su utjecali na to. Shvaćam da radim bespotrebne analize iako su se pokazale točne – ipak se ne smije sve pokazati svijetu vrlo otvoreno. Začkoljice su puno zanimljivije i lakše. Emotivno i bilo kako drugačije. Uhvatim se s vremena na vrijeme, također, da analiziram ljude i razmišljam koje sve psihičke poremećaje imaju. Zaključujem da svi ljudi imaju po bar jedan poremećaj. Ja ih imam barem šest. Zaključujem da se mijenjam... No to još uvijek nema veze s mojom pjesmom. Neki kažu da je potrebna inspiracija da bi napisali pjesmu, neki kažu da se najbolje piše u tuzi, neki da je potrebno samo malo slobodnog vremena, vremena za sebe. Umjesto spavanja, izabrala sam ovakav način trošenja vremena – samo za sebe (požaliti ću kasnije...). Osjećam se kao dio Matoševe pjesme Jesenje veče. Razmišljam o načinu na koji bih mogla izražiti veličinu i težinu tih svojih osjećaja. I koji bih im oblik mogla dati? Ništa pametno ne pada mi na pamet. Pokraj mene osušeno cvijeće, razmišljam što bih s njime. Nakon beznadnih pokušaja, ipak odustajem i zaključujem da su determinante pisanja poezije ipak: vrijeme inspiracija tuga (većinom) i samoća. Nema pjesme, bit današnjeg posta je ovo: Sva vrata otvorena |
|
... (pjeva Nina Badrić)  (by CelticBaby) ...i druga perspektiva... ... (pjeva Justin Timberlake) |
|
...sama i inspirativna, zametena mnoštvom raznolikih osjećaja, pišem... ...no čekat će i čekala je ova pjesma svjetlo svoga dana, čekala je svoj red, čekala je dugo, čak od petka, svoje mjesto pod suncem... ...možda neobična, možda atipična, ali za ovaj osjećaj ipak savršena... ...osjećaj? ludosti. ma, nazovite ga kako hoćete.  (by xx-paperdoll-xx) Šutim mogu plakati mogu lupati mogu gužvati svoje srce u samoći nagnječeno i maleno od silnih udaraca osušeno i nejako od klepeta suza udariš li me još jednom tim bestidnim riječima tim svakodnevnim očekivanjima naoko normalnim u dubini razarajućim početi ću gristi početi ću nekontrolirano bacati svoje misli pokazivati zube kad ne treba biti obijesna i cinična biti zla i podsmjehujuća biti opasna i zastrašujuća zato pognite glavu kad vam prilazim stisnite zube i pretrpite bol koju nevidljivo nanosim kao što sam i ja trpjela vaše namjerno dizanje obrva u krivo vrijeme no sve je bespotrebno sve je razvikano uzaludno jer mojih pobuna glas govori da te volim životinjski predano romantično posesivno i zato ću šutjeti u noći kriti svoje lice ispod plahte i zadržati ga kamenim u svim bolnim trenutcima jer najgore i najbolnije, no ipak najbolje je, biti indiferentna |
|
...i zaustavih se u mreži vlastitih strahova...
|
|
|
 Sa svima, umirem i ja. Svakom malom nepotrebnom gestom. Objašnjenje? Život je samo put ka smrti, rekli bi neki. Polagano umiranje. Smrt je cilj, dalo bi se iz toga zaključiti, iako se ja ne bih u potpunosti složila. Neki do tog nazovi cilja dođu prije, neki kasnije. Što je od tog dvoje prava sreća, ne znam ni sama. (Što je uopće sreća ako je sagledamo iz ove neobične perspektive?) Svijet je zagađen... Otpadom, grijesima i zlom, netolerancijom, glupošću i pokojom pogreškom koja završi kobno. Nije baš idealno mjesto za živjeti, ali je, eto, jedino mjesto za adekvatan rast naše duše. Zašto? Zato što treba spoznati, doživjeti i iskusiti loše da bismo mogli potpuno shvatiti dobro. Djelovati dobro. Moramo spoznati bol i patnju, tugu i očaj da bismo cijenili sreću i ljubav. Tako težak put za jadne nas, za naše jadne male tužne ograničene spoznaje; tako divan put za naše duše, tako velike čiste i sveznajuće! Zašto ovo pišem? Da bih našla neku utjehu, jer utjeha je sve ono što nam preostane kad osjetimo vlažan miris dna. Sa svima njima izgubljenima u prijevodu, vrtlogu života (i bilo kakvim drugim glupavim prijevodima naslova filmova), sa svim krivim pogledima, riječima, svakom novom sumnjom, svakim novim osjećajem noževa koji se pojavi u dubokom strahu...umirem i ja. I u tom silnom kaosu, objašnjenja mora biti! Koja je svrha (vrištim sa strane iako je već znam, samo da bih povećala dramatičnost)?! Dolazimo do onog odlomka gdje se sve okreće i nestaje ironija ako se prethodno možda pojavila: Kada nas sreća pronađe, biti ćemo čisti, veliki i spremni u potpunosti uživati u njoj! Kad se sreća pojavi, cijenit ćemo je više! Kad nas sreća ugrize za vrat, držat ćemo je kao kap vode na dlanu (ili dvije kapi ulja u žlici)! Sretni! I usput ćemo vidjeti sve ljepote dvora kroz koji prolazimo (priča koju pročitah u Alkemičaru rekla bih, u svakom slučaju, u nekoj Coelhovoj knjizi, a može se naći i ovdje). Dakle, u loši trenutci će nas nečemu naučiti, u dobrim trenutcima možemo uživati u blagodatima koje nam život daje (kao što je na primjer ljubav). U svakom slučaju, dobivamo i zbog toga bismo trebali biti zahvalni! Na svemu! I na dobrom i na lošem. Mislim da je to tajna sretnog i uspješnog čovjeka. Zato plačite kad vam se plače, ljubite kad vam se ljubi! Jedinstvena je prilika, nikad se ne zna kad će vam pasti tegla na glavu...  |
|
Suze ukočeno lice tužne sjene obavilo je ovaj bijeli grad. uz uzdahe bubnjale su suze osušenog odbačenog lišća... teško disahu tajne lepeze osjećaja zatomljenih u dubinu. neprekidno se lome dijelovi usamljenih nevoljenih duša... polagano se gube sve boje a prohodni putovi nestaju. sreća i tuga u isto vrijeme veliki su kaos u ništavilu. ugaslo je svjetlo na kraju tunela...  |
|
|
|
Kutija Kutija. Čelična, papirnata, svejedno. Okovi se, nevidljivi, prostiru oko bezbrižnih Nas. (Lepršamo u onom svijetu, nenaviknuti na bosu Glupost. Oko nas skakuću i smiješe se, opuštene crvene pčele.) Teška mreža pada odjednom. Postajemo lovljeni leptiri, probadaju nas iglom, vješaju na neko tužno mjesto. Maglene koprene po svuda vise. Koprcamo se na tankoj niti... Sami, vodimo neznane bitke s bijelim licem Gluposti. (Principi, surovo djetinjasti, ne mogu nas slomiti! Mi smo jarbol ovog broda... ...kamen, sunce, vjetar!) Rušimo zidove! Postižemo više! Letimo za srećom! Ne trunemo u kutiji...  Koliko nevjerojatnih izjava i plitkih ljudi! Koliko nebitnih stvari u životu zbog kojih se neki zamaraju... Koliko plitak čovjek može biti? Postoji li neka granica? Ili idiotizam poprima takve divlje razmjere? Idiotizam raste... Jednostavno rečeno, pranje mozga je sranje! To se čak i rimuje. Odbijam biti ispranog mozga! Odbijam se ravnati po tuđim principima! Odbijam živjeti kako oni žive! Sreća je ono što mi treba u životu (između ostalog). I znam kako doći do nje... Što potiče ljude da namjerno uništavaju ili omalovažavaju tuđu sreću? Osim vlastitog nezadovoljstva. Jer su nabijeni u kalup. I žive po nekim općeprihvaćenim principima koje ni sami ne razumiju. Ponekad zna boljeti, ponekad samo iritirati. Ovaj put sam ravnodušna. Ali ne mogu se oteti razmišljanju o tome... Ipak, ponosna sam na činjenicu da ne živim u kutiji! |
|
Noćas mirisom tvojim opijena kroz tamu duša žudi cijedeći tihe Petrarkine pjesme toliko je sada ovdje u tebi...sakrivena poput pjesme u školjki o nježnim vremenima kao ocvala želja u zagrljaju u morskom pogledu titra od sreće tiho drhti kao što drhtala je nekad kad su joj pahulje padale na dlan  |
|
Magičnim stazama |
|
Dio vječnosti |
|
|
|
Zaljubljene u... Lomite se, osvajate prostor Divlje, strastvene, moćne Besprijekorne, neuništive Pretoči suze u volju Pretoči suze u volju Vrisak, glazba i boje Šarenilo teče zrakom Srce se steže u ritmu Pretoči suze u volju Pretoči suze u volju Teško je biti s druge strane Gledati velikim očima Plakati nemirnim rukama Pretoči suze u volju Pretoči suze u volju Razarajuća moć strasti Snažna sila koja spaja Osvojit ćemo svijet zajedno! Pretoči volju u pokret Pretoči pokret u život...  |
|
Ljubav... Svaka počinje oblacima, zaluđenošću, letenjem, srećom, nekontroliranim keljusanjima, odjednom prekrasnim svijetom... Neke propadnu odmah, neke malo potraju, a neke narastu i do pravih. Na početku je uvijek sve isto. Na samom početku, ne može se biti siguran koliko će nas dugo ta osoba pratiti u životu. Ništa osim onog dobro poznatog osjećaja ne govori nam da je to ta osoba. Ali kad se taj osjećaj došeta do nas...spoznaja je prekrasna. I svijet više ne leti, sada je posve miran, kao i mi. I jedino što dalje trebamo činiti je davati ljubav i ostvarivati sebe uz pomoć ljubavi i podrške koju dobivamo. To se zove prava ljubav. Ne! Nazvat ću to samo ljubav, jer sve ostalo je zanemarivo... I sada dolazimo do slobode. Ona je...tako puno toga... ...osnovni sastojak ljubavi... ...sposobnost ostvarivanja sebe uz pomoć, ljubavi ili samog postojanja druge osobe kraj sebe, bez da upadnemo u zamku da joj se pokušamo prilagoditi (isključujući male prilagodbe koje su ključne u vezi dvoje ljudi) ...voljeti i biti voljeni bez da se mijenjamo jer je to netko od nas tražio (jer, ako se dogodi suprotno, jednom ćemo se naći u situaciji da pogledamo u sebe i shvatimo da smo ogorčeni) ...sposobnost puštanja voljene osobe od sebe jer znamo da nas vežu neraskidive niti ... sposobnost ne stavljanja voljene osobe u kalup zbog naših očekivanja (jer kraj nas je cijeli svijet i još mnogo toga što možemo naučiti) ...sloboda je ono što me oduševljava, a u isto vrijeme obavija strahom i zgražanjem. Ono što je najvažnije, ali ipak zahtijeva puno truda, strpljenja, građenja sebe. Želite li upoznati viđenje zdrave slobode, u koju ja vjerujem iako je ne volim cijelu, pročitajte knjigu "Zahir" od Paula Coelha. U mnoštvu divnih misli i neobičnih priča govori se i o puštanju voljene osobe od sebe. Znam da je jako teško pustiti nekoga. Ali pustiti voljenu osobu najveći je dokaz ljubavi i povjerenja. Pustiti je. Da vas sama odabere. Da sama ostane vječno uz vas. Ne zbog toga što ste je vezali, nego zbog toga što ona to sama želi. Jedino na taj način ljubav može ostati zdrava. To je osnovna misao slobode. Iako mi se čini da nisam bila jasna, ovo je sažetak svega što mislim i osjećam. Imala sam potrebu to napisati, i zbog sebe, ali i zato što oko sebe vidim puno sebičnih ljudi, koji se opravdavaju ljubavlju. Ne kažem da je to pogrešno, baš naprotiv, to je zaista razumljivo. Ali ako mislite da ljubav opravdava sebičnost, varate se. Ako želite voljenu osobu samo za sebe, to joj šalje poruku da je ne volite dovoljno. A to ne želite! Zato, oslobodite sebe, oslobodite druge! Ma koliko to teško bilo, više će vas cijeniti i voljeti!  |
|
Već danima pišem post o slobodi... O takvoj kakvom je ja vidim, o onakvoj kakvom bismo je trebali smatrati. Sloboda je ono što svi priželjkujemo ili smatramo da imamo, no također jedna kontroverzna, tabu tema, koje se većina nas užasava. I iako imam potrebu pisati o slobodi, mislim da ona zapravo ne postoji bez ljubavi. Zbog toga kao uvod moram napisati par riječi o ljubavi. (Naslućujem da bi ovo filozofiranje moglo potrajati...) Sliku ljubavi kakvu većina ljudi danas ima nametnuli su nam stari mitovi. Oni govore da su ljudi bili hermafroditi i zbog toga se smatrali sebi dovoljnima te toliko moćnima da su odlučili zauzeti mjesto bogovima. Razjareni bogovi su odlučili kazniti ljude zbog tolike oholosti te su svakoga podijelili na dvije polovice – mušku i žensku i razasuli ih po svijetu. Od tada svatko traži svoju polovicu i uspiju li se pronaći i ujediniti, to je ljubav. Oduvijek sam vjerovala u pravu ljubav. U postojanje naše polovice koja nas traži po svijetu. Naravno, nisam slijepo vjerovala u spomenutu priču, ali sam vjerovala u bit. A bit je u tome da su naše polovice (nazovimo ih srodne duše) razasute po svijetu i da nas u nadi očekuju ili grozničavo traže (a neki se i prepuštaju rijeci sudbine da ih do voljene osobe odnese sama...). Vjerujem da za svakoga postoji duša upravo njemu namijenjena. Zajedništvo dviju duša koje su si suđene izazvat će sklad, harmoniju i međusobno nadopunjavanje. Iskusite li to, vjerojatno ćete požaliti što ste se mučili s mnogima prije, pokušavali pronaći ljubav tamo gdje je nije bilo, tratili godine i godine na nešto za što sada znate da nije bilo pravo. No sve je to put koji smo svi mi morali proći, iskustvo koje smo morali kroz život steći... Ne treba žaliti ni za kojim trenutkom, ma koliko loš bio. Jer oni nas modeliraju i usmjeravaju ka pravoj osobi. Možda živim u snovima i možda ću se jednoga dana ovome smijati. Možda ću biti povrijeđena i shvatiti da prava ljubav ne postoji. Možda će mi sutra pasti tegla s cvijećem na glavu. Postoji tisuću možda, no ipak odbijam razmišljati na taj način. Zbog toga iskreno vjerujem u ono što govorim i pišem, te stojim iza toga i branim svoje stavove makar se drugima učinili ludo optimistični i nesuvisli.  Naš voljeni umjetnik rekao je da je naivac i idealist jer slijepo vjeruje u vječnu ljubav prema jednoj, onoj pravoj, osobi. Mnogo nas se složilo s njime. Ovo moje viđenje, možda je jednako tako naivno, možda i bajkovito i pomalo ludo. Ipak, odlučih to podijeliti s vama i nadam se da ću naći bar jednog istomišljenika... (nastavak slijedi za koji dan...) |
|
H. S. Stari znanac no ipak stranac dotaknuo je moje usne jutros... Svijet je snivao, vjetar otkrivao kišne kapi novih priča tiho... Stranac u bijelom hrabrošću smjelom ušetao se u moj život iznenada... |
|
lagano lelujaju misli naše... bojiš li se disati? bojiš li se pogledati me? bojiš li se sebe? pogledati u sebe... zaroni duboko... kroz ribe i trave i uspavane lovce. daleko dolje krije se svijet... pogledaj ga, velik je i poseban! tajnovito šaren vjetrovito uspavan... samo tvoj! tvoj... to je ti, srećo! upoznaj ga, zavoli ga. ...tek nakon toga zavoljet ćeš i nas, punim srcem svojim... velikom ljubavlju koju možeš dati. pokloniti... dijeliti... množiti... dodatak: tekst je to za sve koji se u njemu uspiju pronaći... |